Postoji li veza između toga što ljudi sve manje nose šešire i toga da su ljudi sve manje pažljivi jedni prema drugima?  Klobučar Matek bi rekao da ima.

U maloj klobučarskoj radionici u Zagrebu, jedan od posljednjih preostalih klobučara Matej izrađuje šešir. Naraštaji Matekovih bave se klobučarstvom. Šešire oblikuju prema osobi koja će ga nositi i svaki je bio jedinstven, pa i više od toga. Tajna je da ti njihovi klobuci ispunjavaju želje svojim nositeljima.

Nakon razgledanja gotova djela, Matek dodaje u njegovu unutrašnjost neke tajne sastojke. No stalno ga prekidaju ljudi koji naraćaju u radionicu i pitaju prodaje li ovo ili ono, i on iznerviran ostavi otvorena vrata kroz koja propuh povuče šešir i odbaci ga visoko prema nebu. Uzrujani Matek pojuri da ga vrati, jer čarobni šešir ne smije biti pušten u svijet bez kontrole svojeg vlasnika…

Stotine priča namijenjenih najmlađima do rane adolescencije povezuje motiv čarobnog šešira  koji je izradio zagrebački klobučar čiji se zanat pomalo gasi jer sve manje ljudi traži šešir, a on nema nasljednika. Šešir,namijenjen posebnom klijentu,  uz pomoć vjetra „pobjegne“ iz klobučarnice i leti kroz svijet „nekontrolirano“ ispunjavajući želje.  Svaka je želja jedna priča i zaokružena cjelina, ali klobuk koji bježi i klobučar koji ga mora naći jer čarolija ne smije lutati svijetom bez kontrole održava laganu napetost djeteta da dozna što će dalje biti sa šeširom i kome će sljedeći dan „sletjeti“.

Kako bi zainteresirale različite osobnosti djece, ali i potaknule ih na drukčije razmišljanje,  neke su priče poput bajki dok su druge prilično realistične, u nekima šešir samo proleti, u drugima se zadrži duže.

U priči “Morčić”,  Miro Gavran se književno poigrava  na temu morčića, danas jednoga od najprepoznatljivijih simbola i suvenira Rijeke,  Kvarnera i  Hrvatskoga primorja, nerijetko konkretizirana u karnevalskim povorkama i igrama. Riječki morčić ili mori, izvorni hrvatski nakit, nastao prema uzoru na raskošnijeg venecijanskog morčića, pod nazivom moretto, koji je bio zlatan i ukrašen draguljima, i s proizvodnjom nakita ostvario dio priče o venecijanskim patricijima koje su u 17. i 18. stoljeću služili crni paževi i sluge, omiljena naušnica, u našemu stoljeću dio i drugoga nakita, srećonoša u primorskih otočanki, ali i u pripadnika muškoga, svijeta pomoraca, koja prikazuje glavu crne osobe s bijelim turbanom, u Gavranooju priči postaje dječak koji sam živi na otoku i kojemu su umrla oba roditelja. Amblem omiljenosti u svim društvenim slojevima pretvara se u nerazdruživu ljubav dvojice dječaka, Morčića i Karla, dječaka koji je ostao bez majke, sina Kapetana broda. Lucidnom tematskom intervencijom Gavran suvenir i simbol Međunarodnoga riječkog karnevala, povijesnu tradiciju i zlatarsku rukotvorinu pretvara u figuru dobroga agensa ili aktera dobrote, dječaka u u toploj priči  koja u dalekim naznakama odrasle čitatelje  može podsjetiti na legendno-legendarno podrijetlo iz 16. stoljeća, prostor Grobničkoga polja, Turaka koji su prijetili udarom na Rijeku, plemenitoga Zrinskoga koji je napadom s Gradine kraj Jelenja na Rijeku uputio strjelicu što je pogodila turskoga pašu u sljepoočnicu i zbog čega se vojska razbježala. Daleka molba Riječana da kamenje s neba pobije Turke pa su na polju ostali samo turbani u suvremenoj Rijeci na prepletima svjetova pretvara se u tolerantni dijalog sa svim kulturama, a morčić-naušnica postaje simbol poštovanja, tolerancije i humanosti. U Gavranovu literarno interpretacijskom okretu molba maloga Karla da njegov prijatelj Morčić s dalekog mediteranskog otoka  pođe s njima u Rijeku, u Karlova oca nailazi na neodobravanje. Ta se legenda isprepleće s onom s Pelješca prema kojoj je talijanska kontesa imala crnu sluškinju kojoj je darovala slobodu, a zauzvrat je dala napraviti naušnice s njezinim likom. U drugom Gavranovu obratu mali Morčić spašava Kapetana, Karlova oca i posadu od udara gusara na njihovu brodu pa za nagradu postaje Karlovim bratom. U Gavranovu trećem obratu u Morčiću Venecija se konkretizira u životu na brodu, a njezina opsjednutost Orijentom u malom-velikom prijatelju, pa se alegorizira ne samo simbol otvorene Rijeke nego i cijeloga svijeta otvorena srca, plemenitosti, poduzetništva, temperamenta, vedra uma i zdrava tijela. Interkulturni spoj crnoga Morčića i bijeloga Karla, pomislive, isto tako duhovite, hiperbolične poveznice s Karlom Velikim, u Gavranovoj je priči za djecu spojen i s fabulativnim spletom Kolarove proze Na leđima delfina i s gusarskim pustolovnim romanima i pričama te popularnim avanturističkim filmovima. Kao što trojanski konj u povijest uvlači sukob, ali i spoj kulturâ Grka i Trojanaca, tako i mali slijepi putnik na brodu spašava odrasle pa dobro, nakon niza zapleta, raspleta i dječje poduzimljivosti, pobjeđuje zlo: kapetansko-časnička ekipa spažena je od zlih gusara,  prijatelj postaju braća i dobivaju zajedničkoga oca, Kapetana broda. Navodni sukob zločestih i dobrih, mora i kopna, otoka i putovanja pretvara se u igru a-crnih i a-bijelih, puštanja zmajeva i puštanja delfina i ljubav malih i velikih.

Dr. Mira Muhoberac