| [maxbutton id=”1″] |
[maxbutton id=”2″] |
[maxbutton id=”3″] |
[maxbutton id=”4″] |
[maxbutton id=”7″] |
[maxbutton id=”6″] |
Stjepan Nino Škrabe rođen je 22. listopada 1947. u Jastrebarskom. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a gimnaziju (IV. gimnazija) i Filozofski fakultet (komparativna književnost i germanistika) u Zagrebu. Studirao je i na Goethe Institutu u Brannenburg/Degerndorfu (Bavarska). Živi u Jastrebarskom.
Gradsko kazalište Jastrebarsko
Umjetnički je voditelj i redatelj Gradskog kazališta Jastrebarsko (Dramska družina „Tomo Mikloušić“ i Dječja dramska grupa „Ivana Brlić-Mažuranić“) od njegovog osnutka (1968), a kroz to vrijeme u kazalištu je djelovalo više od 2000 članova, izvedeno je pedesetak premijera i oko 1000 predstava. Ostvarena su brojna uspješna gostovanja, kako diljem Hrvatske, od Hvara, Punta, Kastva i Rijeke do Virovitice, Virja i Međimurja, tako i u inozemstvu (Austrija, Mađarska, Švicarska, Srbija, Bosna i Hercegovina). Od 1968. vodi Dramsku družinu „Tomo Mikloušić“, kao jedan od pokretača i osnivača, a od 1978. Dječju dramsku grupu „Ivana Brlić-Mažuranić“, za koju piše i dramatizacije klasika dječje književnosti (Ferenc Molnar, Mark Twain, Charles Perrault, Ivana Brlić-Mažuranić, Hrvoje Hitrec, Hans Christian Andersen, Frank L. Baum, Johanna Spyri, Hugh Lofting, James Barrie, Rudyard Kipling, Charles Dickens).
S družinom „Tomo Mikloušić“ postavio je kao redatelj i umjetnički voditelj „Ljubicu“ Augusta Šenoe (1968), „Lašca“ Carla Goldonija (1970), „Gospodsko dijete“ Kalmana Mesarića (1971), „Činovničke komedije“ Branislava Nušića (1973), „Ženidbu“ Nikolaja V. Gogolja (1975), „Jalnuševčane“ Marije Jurić-Zagorke (1978), „Vatru gasi brata skvasi“ (1979), „Domagojadu“ (1980) i „O’Kaj“ (2011) trija Škrabe-Senker-Mujičić, „Arsen i stare čipke“ Josepha Kesselringa (1982), „Tri šale“ Antona P. Čehova (1984), „Mišolovku“ Agathe Christie (1985), vlastite tekstove „Za dinar nade“ (1988), „Sveta obitelj u razbojničkoj špilji“ (1990), „Isus u snack-baru“ (1991), „Pomoćnica Marija“ (1992), „Za kunu nade“ (1994), „Sjećanje na Georgiju“ (1995), „Svoj na svom“ (1995), „Idu svati mlade ni“ (2001) i „Večeras improviziramo“ (2011), kao i vlastite adaptacije „Dobrog vojaka Švejka“ Jaroslava Hašeka (1992), „Cvrčka na ognjištu“ Charlesa Dickensa (1993), „Lude noći u hotelu Balkan“ (1999) i „Kidaj od svoje žene“ (2005) Raya Cooneyja te „Ljubice“ Augusta Šenoe (2003). S Dramskom družinom „Ivana Brlić-Mažuranić“ izveo je kao redatelj i umjetnički voditelj svoje dramatizacije i adaptacije: „Junake Pavlove ulice“ Ferenca Molnara (1979), „Bajku o kneževiću Sveboru i Svarožici Sunčici“ (1980) trolista Škrabe-Senker-Mujičić, „Pustolovine Toma Sawyera“ (1982) Marka Twaina, „O’Kaj“ trolista Škrabe-Senker-Mujičić (1983), „Mačka u čizmama“ Charlesa Perraulta (1985), „Pustolovine šegrta Hlapića“ Ivane Brlić-Mažuranić (1990), „Eko Eko“ Hrvoja Hitreca (1991), „Snježnu kraljicu“ Hansa Christiana Andersena (1997), „Čarobnjaka iz Oza“ Lymana Franka Bauma (1998), „Heidi“ Johanne Spyri (1999), „Doktora Dolittlea“ Hugha Loftinga (2002) i „Petra Pana“ Jamesa Matthewa Barrieja (2006).
Predstava „Doktor Dolittle“ proglašena je najboljom predstavom Županijske kazališne smotre u Jastrebarskom, 2003, a Nino Škrabe dobio je priznanje za najbolju režiju. Predstava „Ljubica“ proglašena je najboljom predstavom Županijske kazališne smotre u Svetom Ivanu Zelini 2007. godine, a Nino Škrabe najboljim redateljem. Predstava „Kidaj od svoje žene“ proglašena je najboljom predstavom Županijske kazališne smotre u Jastrebarskom 2008. i nagrađena specijalnim priznanjem na Državnoj smotri u Kastvu 2008, a Nino Škrabe proglašen najboljim redateljem i u županiji i u državi. Sudjelovao je kao redatelj i scenarist u realizaciji „Prigorske svadbe“ u Donjem Desincu (1971. i 2013.).
Publicist, urednik, prevoditelj
Bavi se prevođenjem i publicistikom. U časopisu „Kaj“ objavio je tekstove „Po dragom kraju – općina Jastrebarsko“ i „Jaska najnaravnija i najtoplija“ (1975.). Pripremio je i uredio pored ostalog i knjige „Legende zagrebačkog nogometa“ (1996), „Vatreni“ (1997) i „Bajdo“ (1998) Zvonimira Magdića, „Cvetković nekad i danas“ (1983), „Maček za sva vremena“ (1995), „Glejte jednu stvar“ (o pučkom tribunu Josipu Pankretiću, suurednik Josip Pandurić, 2000), monografiju grada Čazme (suurednik Josip Pandurić, 2001), „Kipinovlje“ Franje Cibana (2001) i mnoge druge. Napisao je predgovore i pogovore brojnim knjigama i katalozima, lektorirao mnoga izdanja. Surađivao je godinama s Radio-Jaskom (pored ostalog 131 glazbena emisija iz serije „Zvjezdana prašina“ i radio-igra „Sveti Nikola kod obitelji Jaskić“), „Jastrebarskim novinama“ i „Jaskanskim novinama“. Bio je pokretač i jedan od urednika časopisa „Jastreb“ (1992). Napisao je i objavio knjige „Vestern – filmovi, ljudi, legende“ (1979), „Moji (ne)poznati sugrađani“ (1993), „Dobrovoljno vatrogasno društvo Jastrebarsko“ (1997), „Maček izbliza“ (s Andrejem Mačekom, 1999), „Cico, Od Maksimira do Ulice pjesnika“ (sa Zlatkom Kranjčarom, 2002), „Olujne godine“ (2004), „Župna crkva svetog Nikole biskupa Jastrebarsko“ (2008) i „Pisci jaskanskoga kraja“ (2011).
Sportski dužnosnik, organizator i novinar
Godinama je bio tajnik jastrebarskih sportskih i kulturno-umjetničkih društava (Akademski klub Jastrebarsko, Nogometni klub Jaska, Rukometni klub Jaska, Stolnoteniski klub Jaska, Šahovski klub Jaska) te voditelj pionirskih i juniorskih ekipa. Jedan je od pokretača rada ženske ekipe RK Jaska te obnavljanja rada juniora NK Jaska i muške ekipe RK Jaska. U to vrijeme izgrađeno je nogometno i rukometno igralište na Centrali, juniori NK Jaska osvojili su treće mjesto u Hrvatskoj (1970), rukometašice Jaske ostvarile su plasman u Hrvatsku ligu (1973), a seniori NK Jaska u Međuligu (1973). Juniorske i pionirske ekipe NK Jaska, koje je kao voditelj i „scout“ s prekidima pratio od 1965. do 1985., osvojile su brojne naslove prvaka. Od 1963. bavio se sportskim novinarstvom, najprije kao novinar „Jastrebarskih novina“, zatim kao dopisnik „Sportskih novosti“ i potom za vrijeme studija kao suradnik međunarodne rubrike „Sportskih novosti“. Bio je organizator mnogih sportskih natjecanja (konjičke trke na Sajmištu i u Mladini, skijanje u Donjoj Reki, sanjkanje na Plešivici, školska nogometna prvenstva, nogometne ljetne lige, malonogometni turniri).
Dramski pisac
(s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom)
Pisanjem za kazalište bavi se od 1971. Zajedno s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom napisao je brojne tekstove: „Bajka o kneževiću Sveboru i Svarožici Sunčici“ (1972, Studentsko kazalište „Malik Tintilinić“ u Malom kazalištu Trešnjevka, lutkarska kazališta u Zadru i Mostaru, 1978, ZKM), „Vitezovi otrulog stola“ (1973, ZKM), „Jedna malo slađa krađa“ (1973, ZKM), „O’Kaj“ (1974, glazba Stipica Kalogjera, „Komedija“, 2006, „Histrioni“), „Novela od stranca“ (1975, glazba Pero Gotovac, „Komedija“), „Vatrugasi brataskvasi“ (1975, 1977, HNK Varaždin, 1994, „Kerempuh“), „Domagojada“ (1975, „Histrioni“, predstava nagrađena 1976. Zlatnom maskom od strane žirija na festivalu u Sarajevu, 1995, „Histrioni“), „Tri pušketira“ (1976, ZKM), „Kavana Torso“ (1978, Teatar ITD, 1989, „Histrioni“), „Plut“ (1979, 1987. izvedeno kao radio-drama), „Glumijada“ (1979, „Histrioni“, proglašena najboljom predstavom 1980. od strane Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, 1986, „Histrioni“), „Kaj2O“ (1980, glazba Stipica Kalogjera, 1985, „Komedija“), „Robin the Blood“ (1981, neizvedeno), „Hist(o/e)rijada“ (1983, „Histrioni“, proglašena najboljim dramskim tekstom 1983. od strane dramskih kritičara, 1999, „Kerempuh“), „Trenk iliti divlji baron“ (1984, HNK u Osijeku, 1987, „Komedija“, 2010, Békéscsaba, Mađarska), scenarij za cjelovečernji crtani film „Veli Jože“ (1980, Zagreb film). Mnoga od tih djela tiskana su u časopisima „Prolog“, „Scena“, „Kaj“ i u knjigama „O’Kaj“ (Zagreb, 1975, iste godine izdan i kao LP gramofonska ploča), „Porod od tmine“ (Zagreb, 1979), „3 jada“ (Zagreb, 1995), „Torzó Kávéház“ (Pécs, 1996, na mađarskom jeziku), „Tri stare krame“ (Zagreb, 1997.), „Kortárs horvát dráma magyarul“ (Pécs, 2011, na mađarskom jeziku), neka su emitirana kao radio-drame, a mnoga su izvedena od brojnih amaterskih družina (tako je „Glumijada“ u izvedbi Amaterskog kazališta iz Doboja 1984. proglašena najboljom predstavom Festivala bosanskohercegovačkih amatera).
Dramski pisac (samostalno)
Od 1986. Nino Škrabe piše samostalno. U zagrebačkom kazalištu „Trešnja“ izveden je njegov tekst „Dedek Kajbumščak“ (1986) u režiji Vlade Štefančića s glazbom Arsena Dedića, Kazališna družina „Lira“ izvela je tekst „Nema frke“ (1988) u režiji Martina Sagnera (s glazbom Josipa Cvitanovića), „Histrioni“ su izveli „Suđenje Fašniku“ (1989) u režiji Zlatka Viteza, „Komedija“ mjuzikl „Lady Šram“ (1991) u režiji Vlade Štefančića (glazba Arsen Dedić). Nino Škrabe napisao je i božićne igrokaze „Sveta obitelj u razbojničkoj špilji“, „Isus u snack-baru“, „Pomoćnica Marija“ i „Blue Christmas“, koji su tiskani 1990. u izdanju Salezijanskog centra i izvedeni od brojnih amaterskih skupina širom Hrvatske. Djelo „Blue Christmas“ u režiji Jakova Sedlara i izvedbi glumaca Borisa Miholjevića i Borisa Pavlenića doživjelo je praizvedbu u veljači 1989. u Los Angelesu a igrano je u SAD (San Pedro, Chicago, New York), Australiji (Melbourne, Geelong, Sydney), Švicarskoj (Lausanne, Zürich, St. Gallen), Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. Specijalno za Enu i Miju Begović Nino Škrabe napisao je djelo „Dvije sestre“ (režija Jakov Sedlar) koje je doživjelo praizvedbu 7. veljače 1992. u Chicagu i potom zajedno s „Plavim Božićem“ izvedeno u New Yorku, Clevelandu, St. Louisu, Los Angelesu (SAD) i Torontu i Windsoru (Kanada). Svečana hrvatska premijera „Plavog Božića“ i „Dvije sestre“ održana je u Jastrebarskom 11. ožujka 1992. „Blue Christmas“ doživio je i svoju splitsku verziju. U izvedbi Borisa Dvornika i Ilije Zovka i režiji Vlatka Perkovića premijera je održana 25. II 1992.
Povodom stote obljetnice HNK u Zagrebu Nino Škrabe je dramatizirao Šenoinu „Kletvu“, koja je praizvedena 1995. u režiji Želimira Mesarića. Godine 1996. u kazalištu „Kerempuh“ održana je premijera predstave „Za kunu nade“ u režiji Vlatka Dulića a iste godine u New Yorku je održana premijera „Sjećanja na Georgiju“ u režiji Jakova Sedlara i u izvedbi Almire Osmanović i Borisa Miholjevića. Taj je komad potom nastavio svoj životni vijek u zagrebačkom „Kerempuhu“ i zabilježio stotinjak izvedbi. Godine 1997. u Bosanskom narodnom kazalištu u Zenici održana je premijera Škrabeovog teksta „Svoj na svom“, kao prvog djela jednog hrvatskog autora nakon rata, a isti tekst izveo je 2008. i Dramski studio Kakanj.
„Histrioni“ su ljetnih mjeseci 2004. i 2005. s velikim uspjehom izveli na Opatovini Škrabeovu adaptaciju Šenoine „Ljubice“, smještenu na početak godine 1941. Ta je predstava u režiji Georgija Para postala pravim hitom, oduševljeno pozdravljena i od publike i od kritike te je nagrađena velikom nagradom „Večernjeg lista“ „Zlatni smijeh“ kao najbolja predstava u cjelini na „29. danima satire“ u Zagrebu 2005, uz još tri glumačke nagrade. Nino Škrabe napisao je 2004. i tekst rock-bajke „Ivana“ („Play IBM!“), prema djelima Ivane Brlić-Mažuranić, u čast 130. obljetnica rođenja „hrvatskog Andersena“. Tekst je objavljen kao knjiga u izdanju uglednog nakladnika Egmonta, Disneyjevog predstavnika za Europu, a predstavu je 2006. s velikim uspjehom izvelo Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, s glazbom Josipa Cvitanovića i u režiji Vlade Štefančića. Godine 2008. u Komediji je praizvedena Škrabeova adaptacija Schnitzlerovog „Zelenog kakadua“ u režiji Želimira Mesarića. U povodu 800. obljetnice slobodnog kraljevskog grada Varaždina HNK Varaždin s velikim uspjehom izvelo je 7. XII. 2009. scenski prikaz Nine Škrabea „Varaždinska stoljeća“ u režiji Ksenije Krčar. „Histrioni“ su u ljetu 2011. na Opatovini s uspjehom izvodili djelo „Idu svati, mlade ni“ u režiji Georgija Para, u Zagrebačkom kazalištu lutaka održana je u veljači 2012. praizvedba Škrabeovog „Robina Hooda“ u režiji Želimira Mesarića, a Mala škola glume Gradskog kazališta Jastrebarsko izvela je 2012. dvije njegove adaptacije, „Knjigu o džungli“ Rudyarda Kiplinga i „Kako je Tvrtko otkrio Božić“ Charlesa Dickensa, obje u režiji Klementine Škrabe. Napisao je i objavio knjige dramskih djela: „Četiri božićna igrokaza“ (1990), „Za kunu nade – pet lakih komada“ (1995), „Iznad duge“ (2000), „Isus u snack-baru“ (2002), „Ivana“ („Play IBM!“, 2004) i „Idu svati“ (2008, Nagrada „Katarina Patačić“, za najbolju kajkavsku knjigu godine.). Bio je član je stručnog povjerenstva Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ (2007, 2008, 2009, 2010. i 2011) i član kazališnog povjerenstva Nagrade „Vladimir Nazor“ (2010. i 2011). Stalni je suradnik „Kazališnog leksikona“ Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“
Film i televizija
Pisao je godinama oglede o filmu a u zagrebačkom časopisu „15 dana“, objavio je serijale o vesternu i mjuziklu te napise o Johnu Fordu, Raoulu Walshu, Howardu Hawksu, Delmeru Davesu i Johnu Wayneu. Bio je stalni suradnik „Filmske enciklopedije“ Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“, s više od 170 objavljenih članaka. Surađivao je s Hrvatskom televizijom (serija o velikanima filmske glazbe, „Kviskoteka“) i uređivao rubriku „Retro“ u časopisima „Reporter“ i „Videonet“. Scenarist je dokumentarnih filmova „Kolijevka biskupa“ (1992) i „Lajbek je otkopčan“ (1994) redatelja Mire Mahečića. Kao scenarist igranog filma „Fergismajniht“ redatelja Jakova Sedlara nagrađen je 1996. na Hrvatskom filmskom festivalu „Pula 96“ Zlatnom arenom za najbolji scenarij, a napisao je i scenarij za Sedlarov igrani film „Sjećanje na Georgiju“ (2002). Godine 2006. bio je član stručnog žirija Filmskog festivala u Puli.
Počasti i priznanja
Nino Škrabe je počasni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Jastrebarsko. Jedan je od pokretača održavanja Dana Vladka Mačeka (od 1993). Nikada nije bio član nijedne političke stranke. Jedan je od osnivača i dopredsjednik udruge “Jastrebova družina”, čija je zadaća zaštita i promicanje prirodne, kulturne i povijesne baštine jaskanskog kraja, a osnovana je nakon rušenja šume Gović, višestoljetnog uresa grada Jastrebarskog i oskvrnuća grobova jaskanskih mučenika, žrtava poratnih komunističkih zločina. Godine 1984. dobio je Nagradu općine Jastrebarsko. Odlukom predsjednika Republike odlikovan je 15. studenog 1996. Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Ministarstvo prosvjete i sporta dodijelilo mu je 25. ožujka 1998. državnu “Nagradu Ivan Filipović” za izvannastavni rad s mladima na kulturnom i sportskom polju. Godine 2003. dobio je Nagradu za životno djelo Grada Jastrebarskog. Dobitnik je Nagrade „Katarina Patačić“ za knjigu „Idu svati“ (s dramskim tekstovima „Ljubica“, „Zeleni kakadu“ i „Idu svati“). Knjiga je proglašena najboljom kajkavskom knjigom 2008, a nagradu dodjeljuju Ogranak Matice hrvatske Varaždin i Varaždinsko književno društvo. Jedan je od pokretača obnove rada i član predsjedništva Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Objavljene knjige
Dramska djela (s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom):
– „O’Kaj“ (Kajkavsko spravišče-Biblioteka časopisa KAJ, Zagreb, 1975)
– „Porod od tmine“ („Domagojada“, „Plut“, „Novela od Stranca“, CEKADE, biblioteka Prolog, Zagreb, 1979)
– „3jada“ („Domagojada“, „Glumijada“, „Hist(o/e)rijada“, Naklada MD, Zagreb, 1995)
– „Torzó Kávéház“ (Horvát Színház Csopor (t)-Horda, Pécs, 1996, na mađarskom jeziku)
– „Tri (stare) krame“ („Trenk iliti divji baron“, „Kavana Torso“, „Vatrugasi brataskavasi“, Konzor, Zagreb, 1997)
-„Kortárs horvát dráma magyarul“ (Pécs, 2011, na mađarskom jeziku)
Dramska djela (samostalno):
– „Sveta obitelj u razbojničkoj špilji“ (Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1990)
– „Isus u snack baru“ (Katahetski salezijanski centar, Zagreb, 1990)
– „Pomoćnica Marija“ (Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1990)
– „Blue Christmas“ (Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1990)
– „Za kunu nade“, pet lakih komada („Za kunu nade“, „Plavi Božić“, „Dvije sestre“, „Sjećanje na Georgiju“, „Svoj na svom“, Narodno sveučilište Zelina, Mala bibliblioteka „Dragutin Domjanić“, Sv. Ivan Zelina, 1995)
– „Iznad duge“, tri igrokaza („Snježna kraljica“, „Čarobnjak iz Oza“, „Heidi“, Disput, Biblioteka Lektira Plus, Zagreb, 2000)
– „Isus u snack-baru“, četiri božićna igrokaza („Sveta obitelj u razbojničkoj špilji“, „Isus u snack-baru“, „Pomoćnica Marija“, „Plavi Božić“, Florijan, Jastrebarsko, 2002)
– „Ivana“, rock bajka („Play IBM“, Egmont, Zagreb, 2004)
– „Idu svati“, drame („Ljubica“, „Zeleni kakadu“, „Idu svati, mlade ni“, Hrvatskozagorsko književno društvo, Biblioteka Književnost, Klanjec, 2008)
– „Druga zvijezda zdesna“ (igrokazi „Doktor Dollitle“, „Petar Pan“, „Robin Hood“, „Knjiga o džungli“, „Kako je Tvrtko otkrio Božić“, „Pustolovine Huckleberryja Finna“, „Mary Poppins“, „Tri darodavca“), 2013.
Publicistička djela:
– “Vestern-filmovi, ljudi, legende” (Slavica film, Filmska bibilioteka Elipse, Split, 1979)
– “Moji (ne)poznati sugrađani” (Multigraf, Zagreb, 1993)
– “Dobrovoljno vatrogasno društvo Jastrebarsko, 1889-1997” (DVD Jastrebarsko, Jastrebarsko, 1997)
– “Maček izbliza” (s Andrejom Mačekom, Disput, Biblioteka Srednji put, Zagreb, 1999)
– “Cico, od Maksimira do Ulice pjesnika (Florijan, Biblioteka Velikani hrvatskog sporta, Zagreb, Jastrebarsko, 2002)
– „Olujne godine“ (Radio Jaska, Jastrebarsko, 2004).
– „Župna crkva svetog Nikole biskupa-Jastrebarsko“ (Turistička zajednica Grada Jastrebarskog, Župna crkva svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko, 2008)
– „Pisci jaskanskog kraja“ (Ogranak Matice hrvatske u Jastrebarskom, 2011)
