Rezultati 4. natječaja za književnu nagradu ‘ZVONKO’
Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade – Klub prvih pisaca zavrtjelo je četvrti put natječaj za neobjavljeni prozni rukopis za djecu i mlade „Zvonko“, nazvan prema svom članu i nagrađivanom književniku za djecu i mlade Zvonku Todorovskom.
I ove je godine natječaj potaknuo pisce da se kreativno razmašu i iznesu na svjetlo dana svoje nove radove namijenjene najmlađima. Nakon pomna iščitavanja četrdesetak rukopisa pristiglih na natječaj, žiri je odabrao nekoliko naslova u uži izbor. Gotovo jednoglasno, u završnici izbora našli su se rukopisi Maje Uzelac „Triptih o ljetu“, Tamare Lovey „Zamrznuto ogledalo“ i Magdalene Mrčele „Kako je Flegmarin postao kapetan“.
Žiri u sastavu Silvija Šesto, predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, Mladen Kopjar, član HDKDM-a, Vlasta Golub, prošlogodišnja pobjednica natječaja“ Zvonko“, i Snježana Babić Višnjić, urednica izdanja HDKDM-a, nije imao jednostavan zadatak jer su se pred njim našla tri zanimljiva, dorađena i sugestivna rukopisa. Svaki odlikuje stilska dorađenost, aktualnost i uvjerljivi likovi s kojima se djeca i mladi lako mogu poistovjetiti. Uzevši sve to u obzir, prosudbeni je žiri odlučio da je pobjednik četvrtog natječaja „Zvonko“ za neobjavljeni prozni rukopis roman „Kako je Flegmarin postao kapetan“ Magdalene Mrčele. Riječ je o duhovitoj obiteljskoj priči s ozbiljnom temom – dolazak prinove u obitelj koja remeti dotadašnju obiteljsku dinamiku. Radnja romana postavljena je na nekoliko pripovjednih platformi, točnije svaki član obitelji dobiva prostor za svoje predstavljanje u prvom licu, po čemu oni postaju više od književnih likova – postaju uvjerljivi i punokrvni junaci naše svakodnevice, nalik na naše susjede, rođake, prijatelje.
Dominantan dio priče prati obiteljski život obitelji Balić koji se nepovratno mijenja kad tata i mama objave da majka očekuje dijete, četvrto u obitelji s tri sina, zbog čega se obitelj mora preseliti izvan grada.
Iako je glavni lik Marin, najmlađe dijete u obitelji do majčine trudnoće i rođenja novorođenčeta, koji nas uvodi u priču u prvom licu, spisateljica daje riječ i drugim likovima romana, majci, braći, ali zadržava i sama pravo da se odmakne u određenom trenutku i „švenka“ obitelj u situaciji u kojoj se svima čini da nitko nema kontrolu nad njom. Tako se odmičemo od pretjerane emotivnosti do razine kada prevlada glas razuma. Prelomljenim vizurama koje se međusobno nadopunjuju dobivamo dodatnu dimenziju u kojoj se stvorio prostor za promjenu likova koji, u novim okolnostima, postaju svjesniji potreba svojih bližnjih i samim time sretniji i spretniji u novim socijalnim okolnostima.
Trenutak u kojem djeca, navikla da se odrasli brinu o njima i donose najvažnije odluke, osjete da je stvarnost sve samo ne nepromjenjiva, jedan je od prijelomnih trenutaka romana, koji utječe na sve članove obitelji. Promjenom njihova stava iz otpora prema afirmativnom prihvaćanju novih okolnosti, događa se i preobrazba likova iz pasivnih u aktivne sudionike događaja i pritom roman ne gubi svoj pripovjedni ritam i ne pada mu napetost jer su pripovjedne linije isprepletene tako umješno da se preklapaju u ključnim trenucima.
