Morčić i gusari

U priči “Morčić”,  Miro Gavran se književno poigrava  na temu morčića, danas jednoga od najprepoznatljivijih simbola i suvenira Rijeke,  Kvarnera i  Hrvatskoga primorja, nerijetko konkretizirana u karnevalskim povorkama i igrama. Riječki morčić ili mori, izvorni hrvatski nakit, nastao prema uzoru na raskošnijeg venecijanskog morčića, pod nazivom moretto, koji je bio zlatan i ukrašen draguljima, i s proizvodnjom nakita ostvario dio priče o venecijanskim patricijima koje su u 17. i 18. stoljeću služili crni paževi i sluge, omiljena naušnica, u našemu stoljeću dio i drugoga nakita, srećonoša u primorskih otočanki, ali i u pripadnika muškoga, svijeta pomoraca, koja prikazuje glavu crne osobe s bijelim turbanom, u Gavranooju priči postaje dječak koji sam živi na otoku i kojemu su umrla oba roditelja. Amblem omiljenosti u svim društvenim slojevima pretvara se u nerazdruživu ljubav dvojice dječaka, Morčića i Karla, dječaka koji je ostao bez majke, sina Kapetana broda. Lucidnom tematskom intervencijom Gavran suvenir i simbol Međunarodnoga riječkog karnevala, povijesnu tradiciju i zlatarsku rukotvorinu pretvara u figuru dobroga agensa ili aktera dobrote, dječaka u u toploj priči  koja u dalekim naznakama odrasle čitatelje  može podsjetiti na legendno-legendarno podrijetlo iz 16. stoljeća, prostor Grobničkoga polja, Turaka koji su prijetili udarom na Rijeku, plemenitoga Zrinskoga koji je napadom s Gradine kraj Jelenja na Rijeku uputio strjelicu što je pogodila turskoga pašu u sljepoočnicu i zbog čega se vojska razbježala. Daleka molba Riječana da kamenje s neba pobije Turke pa su na polju ostali samo turbani u suvremenoj Rijeci na prepletima svjetova pretvara se u tolerantni dijalog sa svim kulturama, a morčić-naušnica postaje simbol poštovanja, tolerancije i humanosti. U Gavranovu literarno interpretacijskom okretu molba maloga Karla da njegov prijatelj Morčić s dalekog mediteranskog otoka  pođe s njima u Rijeku, u Karlova oca nailazi na neodobravanje. Ta se legenda isprepleće s onom s Pelješca prema kojoj je talijanska kontesa imala crnu sluškinju kojoj je darovala slobodu, a zauzvrat je dala napraviti naušnice s njezinim likom. U drugom Gavranovu obratu mali Morčić spašava Kapetana, Karlova oca i posadu od udara gusara na njihovu brodu pa za nagradu postaje Karlovim bratom. U Gavranovu trećem obratu u Morčiću Venecija se konkretizira u životu na brodu, a njezina opsjednutost Orijentom u malom-velikom prijatelju, pa se alegorizira ne samo simbol otvorene Rijeke nego i cijeloga svijeta otvorena srca, plemenitosti, poduzetništva, temperamenta, vedra uma i zdrava tijela. Interkulturni spoj crnoga Morčića i bijeloga Karla, pomislive, isto tako duhovite, hiperbolične poveznice s Karlom Velikim, u Gavranovoj je priči za djecu spojen i s fabulativnim spletom Kolarove proze Na leđima delfina i s gusarskim pustolovnim romanima i pričama te popularnim avanturističkim filmovima. Kao što trojanski konj u povijest uvlači sukob, ali i spoj kulturâ Grka i Trojanaca, tako i mali slijepi putnik na brodu spašava odrasle pa dobro, nakon niza zapleta, raspleta i dječje poduzimljivosti, pobjeđuje zlo: kapetansko-časnička ekipa spažena je od zlih gusara,  prijatelj postaju braća i dobivaju zajedničkoga oca, Kapetana broda. Navodni sukob zločestih i dobrih, mora i kopna, otoka i putovanja pretvara se u igru a-crnih i a-bijelih, puštanja zmajeva i puštanja delfina i ljubav malih i velikih.

Dr. Mira Muhoberac